Kistihand
1669796039739

„Sve je o očima promatrača“

nije moja omiljena poslovica, iako zvuči vrlo mudro i zaista često odgovara zbivanjima, no uvijek u meni izazove jedan mali grč, nije to baš sasvim tako.

Prije gotovo dvije godine u Zagrebu se dogodio potres, i ja sam ozbiljno počela razmišljati o netom spomenutoj poslovici, kakvim sve očima možemo gledati potres.

Kako nešto tako strašno doživljavaju oni s ljepotom u očima, dugo mi nije bilo jasno a onda mi je sinulo – Mi, ljudska vrsta to oduvijek činimo, intenzivne doživljaje pretačemo u priče, mitove, legende.

Doduše bez televizije, interneta bilo je lakše zakotrljati priču. Intenzitet našeg doživljaja ju je činio uvjerljivom u usmenoj predaji, jer to zapravo u početku i nije bila priča.

Tako bi potres neka zagrebačka „ Bijela Vrana“ mogla opisati na slijedeći način:

Dan prije padao je snijeg, baš takve dane Anu je nešto vuklo van. Krenula je prema Autobusnom kolodvoru kao da planira putovati, no zapravo je išla vidjeti Sljeme sa stanice Autobusnog.

Godinama joj je mama pričala da odatle najlakše može vidjeti Usnulu Medvednicu.

Ležala je nepomična u bijeloj haljini od snijega – zagrebačka planina Medvednica, ne odveć visoka da bi bila prava planina, ne tako mala da bi bila samo brdo, mama i ona su je zbog toga zvale:“ Usnula Medvednica“.

Za njih je ona bila živo biće, zaspalo u stoljetni san.

Kao maloj djevojčici mama joj je pričala brojne zgode o Usnuloj. Prije nego je usnula, Usnula je prelazila kilometre obilazeći rođake po Gorskom kotaru, Velebitu, a čak je sa Mrkim jednu jesen plivala do Cresa i zimu provela u staroj pećini šume Tramuntane. Živjela je kao slobodna i sretna medvjedica

Ana je bila veterinarka u zagrebačkom Zoološkom i posebno je pazila obitelj medvjeda, sve ih je znala poimence prisjećajući se i spašenih medvjedića koji su na kraju završili u Kutarevu, hrvatskom utočištu za napuštene medvjediće. Naši ljudi oduvijek medvjedima daju imena poput : Brundo, Mendo, a u zadnje vrijeme sve više i obična imena kao što su to: Matija, Pavo, Ljubo.

Našoj je Usnuloj Medvedici ime zapravo Tonka.

Tonka je živjela pravi medjveđi život sve dok joj jednog dana najmlađi medvjedić Pile nije, zaigrano istražujući napušteni samostan pao u bunar.

Uspio je nogom stati u kantu i uhvatiti se za uže, ali završio je na dnu presahlog zdenca dubokog nekih 20 metara.

Tonka kao sve medvjedice izoštrenog sluha i njuha, i sa velike udaljenosti je prepoznala plač svog medvjedića.

Danima je stajala pored zdenca bacajući mu svježe borovnice i kuglice od meda, a onda je naišao doktor Dživo.

Baš dobro što nije naišao lovac mislila je Tonka dok ju je doktor Dzivo gledao uzbuđeno.

Svojim liječničkim instinktom ju je pustio da ostane na mjestu dok je zvao pomoć Lovačkog društva.

Tonka se nije micala iako su joj noge otežale od višednevnog stajanja uz zdenac.

Kako bi ju maknuli od zdenca lovci su ju pogodili strelicom s dozom sredstva za spavanje no ništa ju nije moglo odvojiti niti uspavati u tom trenutku.

Očajni lovci su ju pogodili s previše doza i Tonka se pod dekagramima omamljivača skamenjeno srušila

.

Od tada sniva stoljetni san.

Ana je budno motrila njen san i toga dana uživajući u pogledu na Usnulu sve joj se činilo kao i obično.

Sutradan ujutro naša je Usnula Medvednica grčevito zaplakala sanjajući svog medvjedića.

Zagrepčane je potres jako stresao, istjerao van na ulice te su sa strepnjom uprli pogled prema Usnuloj dok je Ana čvrsto odlučila šapatom umiriti uznemirenu medvjedicu.

Šao La, Šao La
pod Sljemenom spavam Ja
Šao La, Šao La
u njedrima Pile Je
u njedrima dijete je.

p.s. zagrebačke Bijele vrane su maštovita zagrebačka djeca koju je zbog originalnosti Bijelim vranama prozvao poznati zagrebački voditelj i autor dječjih knjiga Mladen Kušec